Točke lokalnih minimuma i točke lokalnih maksimuma funkcije zajedničkim imenom zovemo točkama lokalnih ekstrema funkcije . Kao i kod funkcija jedne varijable, ukoliko je funkcija više varijabla neprekidna te barem dvaput derivabilna u nekoj okolini promatrane točke , možemo dati nužne i dovoljne uvjete da bi imala lokalni ekstrem u izražene pomoću vrijednosti parcijalnih derivacija od u promatranoj točki. Ti su uvjeti analogni onima za funkcije jedne varijable, ali dakako nešto složenije izraženi.
gdje je , ima u točki lokalni ekstrem. Ako postoji parcijalna derivacija od po varijabli u točki onda je
Nužan uvjet ekstrema funkcije jedne varijable povlači pa mora biti .
može iskazati pomoću diferencijala kao
Kao što ćemo vidjeti, ovaj uvjet je nužan, ali ne i dovoljan. Ako je funkcija diferencijabilna u točki i pri tom je , kažemo da je stacionarna točka funkcije . U slučaju funkcije dviju varijabla ( ) stacionarna točka je točka u kojoj je tangencijalna ravnina na plohu paralelna s -ravninom. Naime, prema poglavlju 3.7 jednadžba tangencijalne ravnine glasi
jer je ta funkcija beskonačno puta diferencijabilna s parcijalnim derivacijama prvog reda
i očito je i . Nadalje točka je i točka lokalnog minimuma (ujedno i točka globalnog minimuma na ) funkcije jer je
Jednadžba tangencijalne ravnine na plohu u točki glasi (vidi sliku 3.27).
je beskonačno puta diferencijabilna, a parcijalne derivacije prvog reda su joj
Očito je i , pa je točka stacionarna točka za ovu funkciju. Međutim točka nije točka lokalnog ekstrema funkcije . Naime, u svakoj okolini točke postoje točke oblika , , u kojima je
ali isto tako i točke oblika , u kojima je
Stoga zaključujemo da nije ni točka lokalnog maksimuma ni točka lokalnog minimuma. Točku zovemo sedlastom točkom plohe . Jednadžba tangencijalne ravnine na plohu u točki glasi (vidi sliku 3.28).
ima u točki lokalni i globalni maksimum na skupu jer je
Međutim točku ne možemo nazvati stacionarnom točkom smislu napomene 3.7 jer nije diferencijabilna u toj točki. Naime, lako se vidi da je , ali i da ne postoji. Prema tome, tangencijalna ravnina na plohu u točki ne postoji (vidi sliku 3.29).
Kako smo vidjeli u gornjem primjeru, stacionarnost neke točke nije dovoljan uvjet da bi ta točka bila točka lokalnog ekstrema. Da bismo mogli dati primjenjive dovoljne uvjete moramo, kao i u slučaju funkcija jedne varijable, koristiti derivacije viših redova. Iz definicije 3.11 vidljivo je da je točka lokalnog ekstrema funkcije ako i samo ako je razlika stalnog predznaka u nekoj okolini točke . Za ocjenu predznaka te razlike najprikladnije je upotrijebiti Taylorovu formulu iz teorema 3.6 za , što znači korištenje parcijalnih derivacija od do uključivo drugog reda. Formula se dodatno pojednostavnjuje uvažavanjem nužnog uvjeta .
Dakle, uz pretpostavku da je funkcija od varijabla koja u nekoj okolini stacionarne točke ima neprekidne parcijalne derivacije do uključivo drugog reda, primjenom Taylorove formule s Lagrangeovim oblikom ostatka dobivamo da za svaku točku vrijedi
U daljnjoj analizi ključno je uočiti da se, zbog pretpostavljene neprekidnosti svih parcijalnih derivacija drugog reda funkcije , ostatak
i veličina
vrlo malo razlikuju čim je točka dovoljno blizu točki , odnosno, čim je dovoljno maleno. Posljedica toga su sljedeća četiri zaključka:
Nastupanje bilo kojeg od gore navedenih četiriju slučajeva zavisi isključivo o vrijednostima parcijalnih derivacija drugog reda funkcije u promatranoj točki . Vrijedi sljedeći teorem:
Za definirajmo veličine :
Tada vrijedi:
Dakle,
pa se tvrdnje teorema 3.8 svode na sljedeća četiri slučaja:
jedina stacionarna točka je . Parcijalne derivacije drugog reda od su konstantne funkcije,
pa u točki imamo
Prema teoremu 3.8 a) funkcija ima lokalni minimum u točki .
jedina stacionarna točka je . Parcijalne derivacije drugog reda funkcije konstantne su funkcije
pa u točki imamo
Prema teoremu 3.8 c) funkcija u točki nema lokalni ekstrem.
ima lokalni maksimum u točki , ali taj zaključak ne možemo dobiti primjenom teorema 3.8 jer funkcija nema neprekidne sve parcijalne derivacije drugog reda pa ne udovoljava pretpostavkama teorema.
je beskonačno puta diferencijabilna, a parcijalne derivacije prvog reda su
Očito je jedina stacionarna točka funkcije . Parcijalne derivacije drugog reda funkcije su konstantne (prema Schwarzovom teoremu dovoljno ih je izračunati šest)
pa u točki imamo
je beskonačno puta diferencijabilna, a parcijalne derivacije prvog reda su joj
Opet je jedina stacionarna točka od , a parcijalne derivacije drugog reda su sada
U točki imamo
Nadalje, točka nije točka lokalnog ekstrema funkcije , što odmah slijedi iz sljedećih dviju nejednakosti
odnosno radi se o slučaju d) teorema 3.8.